Institut „Srpski Most“ objavio je izveštaj zasnovan na deklasifikovanim depešama američkog Stejt departmenta, koji pokazuje kako je početkom devedesetih građena dugoročna strategija političkog pritiska na Srbiju i Saveznu Republiku Jugoslaviju. Na osnovu FOIA dokumenata i međunarodnopravnih akata, autori izdvajaju nekoliko ključnih linija delovanja – osporavanje državnog kontinuiteta Srbije posle raspada SFRJ, održavanje „spoljnog zida sankcija“, političko oblikovanje izveštaja o ljudskim pravima i rad Haškog tribunala pod politički zadatim rokovima. Ove politike prate se od njihovog formulisanja u Vašingtonu, preko primene u UN i drugim forumima, do načina na koji su uticale na današnji međunarodni narativ o Srbiji.
Izveštaj se zasniva isključivo na depešama i internim dokumentima Stejt departmenta, dobijenim kroz FOIA i na Povelji UN, Bečkim konvencijama, Helsinškoj završnoj povelji, Dejtonskom sporazumu i Rezoluciji 1244. U njemu su jasno razdvojeni doslovni citati, činjenično prepričavanje i analitički zaključci. Svi dokumenti biće javno dostupni u bazi „Srpski Most“, sa FOIA brojevima i linkovima ka originalnim PDF fajlovima, što omogućava proveru svake navedene tvrdnje.
Prvi ključni nalaz tiče se pitanja državnog kontinuiteta. U depešama iz 1993. godine američkim delegacijama se izričito nalaže da nastupaju sa stavom da SRJ (Srbija i Crna Gora) nije nastavak niti jedini sukcesor SFRJ i da treba podržati njeno isključivanje iz organizacija u kojima je ranije sedela Jugoslavija. Ta linija se prenosi i na međunarodne ugovore uz ocenu da bi „ozbiljne sumnje“ postojale prema svakoj noti kojom bi Srbija i Crna Gora tvrdile da nastavljaju subjektivitet SFRJ. Institut iz toga izvodi zaključak da formula o „nenasledništvu“ nije nastala kao neutralno pravno tumačenje, već kao politička odluka pretvorena u diplomatsku praksu.
Drugi važan nalaz odnosi se na koncept „spoljnog zida sankcija“. U poverljivoj depeši iz februara 1995. godine, u paketu koji Ričard Holbruk iznosi pred Miloševića, razmatra se ublažavanje klasičnih ekonomskih sankcija, ali uz zadržavanje spoljnog zida, bez pomoći EU, bez povratka u MMF i Svetsku banku, bez UN stolice i bez povratka u OEBS. Čak i u scenariju potpune suspenzije ekonomskih mera, blokada UN mesta i članstva u OEBS-u ostaje „čvrsto na snazi“. Izveštaj zaključuje da je status Srbije u međunarodnim organizacijama tretiran kao sredstvo pritiska, a ne kao pravna posledica raspada federacije.
Treći blok dokumenata odnosi se na izveštaje Stejt departmenta o ljudskim pravima u Srbiji i Crnoj Gori. U nacrtima i internim izmenama ponavlja se formula da SAD i „međunarodna zajednica“ ne priznaju Srbiju–Crnu Goru kao naslednicu SFRJ, uz vrlo oštar jezik o „etničkom čišćenju“ i „kampanji terora“. Beleži se i da su primedbe nevladinih organizacija, poput Lawyers Committee for Human Rights, direktno utiču na pooštravanje formulacija. Institut smatra da ovi izveštaji nisu nastajali kao neutralna slika stanja, već kao dokument u kojem se prepliću političke procene administracije i aktivističke agende, a zatim postaju izvor kasnijeg medijskog i akademskog narativa o Srbiji kao „agresoru bez kontinuiteta“.
Posebna pažnja posvećena je depešama o radu Haškog tribunala. U njima se opisuje „completion strategy“ ICTY, rokovi za završetak istraga, presuda i žalbi, rad „na vrhunskom kapacitetu“, veći oslonac na priznanja krivice i prenos srednjih i nižih slučajeva na domaće sudove, sve u senci očekivanja Saveta bezbednosti da se rad suda okonča u zadatom periodu. Institut ne tvrdi da dokumenti formalno dokazuju zavisnost tribunala, ali ukazuje da politički zadati rokovi objektivno utiču na izbor optuženih, strukturu procesa i ravnotežu u gonjenju.
U završnom delu izveštaja navodi se da ovakva praksa dovodi u pitanje načelo suverene jednakosti i nemešanja iz Povelje UN, pravila o sukcesiji država i ugovora iz Bečkih konvencija, norme Helsinške završne povelje, standarde pravičnog suđenja i obaveze iz Rezolucije 1244, kao i jednak tretman država u sličnim slučajevima raspada federacija. Posebno se naglašava da jednostrano odricanje kontinuiteta Srbiji i političko blokiranje sukcesije ugovora odstupa od prakse u slučajevima poput SSSR-a i Čehoslovačke.
Institut najavljuje da će u narednoj fazi detaljno uporediti FOIA dokumenta sa tekstom Rezolucije 1244, Dejtonskim sporazumom i drugim aktima, kako bi razlika između pozitivnog međunarodnog prava i politički konstruisanog narativa o Srbiji bila još preciznije dokumentovana.
Pogled redakcije portala Vesti Online
Ovaj izveštaj otvara prostor za zreliju raspravu u Srbiji o tome kako je nastajao međunarodni narativ o našoj državi. Ako dokumenta samog Stejt departmenta pokazuju da su ključne teze o „državi bez kontinuiteta“, „spoljnom zidu sankcija“ i „agresorskoj Srbiji“ najpre oblikovane kao politički instrument, a tek zatim predstavljene kao pravno i moralno utemeljene, onda nevladin sektor, akademska zajednica i mediji imaju obavezu da na to odgovore argumentima i dokumentima. Ne da bi pravili propagandu, već da bi buduće generacije imale državu koja poznaje činjenice, ume da ih smireno i čvrsto brani i ne pristaje da o sebi sluša samo kroz rečnik tuđe politike.
Piše: mr Jasmina Dragutinović
PROČITAJTE VIŠE OVDE













































