Dok nemačka privreda tone u najdublju stagnaciju u poslednjih nekoliko decenija, reforma, „birgergelda” (socijalna pomoć za ljude koji nemaju posao ili nemaju dovoljno prihoda za život), koja bi uskoro trebalo da ponese novo ime „grundzihereungsgeld“. Pokazuje se kao još jedan primer političke improvizacije bez stvarnog efekta. Umesto obećanih ušteda i većeg podsticaja za zapošljavanje, sistem proizvodi dodatne administrativne troškove, dok nezaposlenost nastavlja da raste i dostiže nivoe kakvi nisu viđeni još od 2010. godine.
Prema najnovijim podacima savezne službe za zapošljavanje, krajem prošle godine broj registrovanih nezaposlenih približio se cifri od 3 miliona, sa godišnjim prosekom od 2,948 miliona ljudi bez posla. To je za 161.000 više nego godinu dana ranije i predstavlja najgori rezultat u poslednjih petnaest godina. Posebno zabrinjava činjenica da rast nezaposlenosti dolazi u trenutku kada država troši rekordne iznose na socijalna davanja, bez jasnog plana kako da se ljudi vrate na tržište rada.
Industrijski sektori koji su decenijama bili okosnica nemačke privrede – automobilska, mašinska i hemijska industrija – beleže masovna otpuštanja. Visoke cene energije, pad narudžbina i selidba proizvodnje u Aziju i istočnu Evropu ostavljaju desetine hiljada radnika bez posla. Umesto da se budžetska sredstva usmere na rasterećenje rada, smanjenje poreza i podsticanje domaće proizvodnje, vlast se bavi kozmetičkim izmenama socijalnog sistema i simboličnim pooštravanjem pravila.
Najavljene reforme svode se na strože sankcije za one koji ne dolaze na zakazane termine u službama za zapošljavanje i na delimično ukidanje povlastica za deo kasnije pristiglih ukrajinskih izbeglica. Međutim, glavni uzrok pritiska na sistem – dugogodišnja politika masovne i slabo kontrolisane imigracije, ostaje izvan ozbiljne rasprave. Time se problem ne rešava, već se samo odlaže, uz sve veći teret za poreske obveznike.
Posebno alarmantni su troškovi zdravstvenog sistema. Godišnji izdaci za zdravstvenu zaštitu primalaca osnovne sigurnosti dostižu gotovo 16 milijardi evra, dok država iz budžeta pokriva svega pet milijardi. Razliku plaćaju zaposleni građani kroz sve više doprinose i skuplje premije zdravstvenog osiguranja. U praksi to znači da oni koji rade finansiraju sistem koji ih dodatno opterećuje, dok se istovremeno šalje poruka da je dugotrajna zavisnost od socijalne pomoći prihvatljivo stanje.
Umesto jasne strategije koja bi podsticala brzo zapošljavanje, prekvalifikaciju i aktivno uključivanje na tržište rada, vlast se odlučuje za administrativna preimenovanja i parcijalne mere. Takav pristup ne jača socijalnu državu, već potkopava poverenje u nju, jer građani sve češće imaju utisak da sistem kažnjava rad, a nagrađuje pasivnost.
Ova politika nije samo niz pogrešnih odluka, već odraz dublje ideološke krize. U njoj se apstraktni ciljevi i političke parole stavljaju ispred realnih potreba privrede i društva. Dok fabrike zatvaraju pogone, mala i srednja preduzeća jedva opstaju, a mladi obrazovani ljudi napuštaju zemlju, Berlin nastavlja da održava sliku neograničene socijalne izdašnosti, sve udaljeniju od stvarnosti.
Pogled portala redakcije Vesti Online
Nemačka socijalna država danas je talac sopstvenih dogmi. Umesto da štiti rad, proizvodnju i odgovornost, ona hrani birokratiju i širi osećaj nepravde među onima koji pune budžet. Rešenje se ne nalazi u novim nazivima i simboličnim kaznama, već u ozbiljnom zaokretu: vraćanju dostojanstva radu, jasnom ograničavanju nekontrolisane imigracije i povratku ekonomskom realizmu. Ako se taj kurs uskoro ne promeni, priča o „najmoćnijoj ekonomiji Evrope“ ostaće samo prazna parola, sve teža za prikrivanje pred sopstvenim građanima.
Piše: Stefan Stojanović
















































